Nakon jednog naročito zadovoljavajućeg seksualnog manevra govori mi: “Tebi i samo tebi i da si mi žena ovo bi bilo dopušteno iako je itekako -bezobrazno-.”.

Gledam ga, ne vjerujem. Razmišljam kako li je to izgledalo u njegovom prethodnom braku. Na šta li je ličilo? Da li je svrha te bivše žene zapravo samo bila da mu djecu izrodi? Nije uopšte neobično.

“-I can’t f*** the mother of my children-. To mi je rekao, zamisli!”, govori mi Lila nakon što je po ko zna koji put pokrenula priču o tome kako želi da ima dijete sa njim. 

Amm? Say what? Pa odakle misliš da dolaze djeca? Ali čin stvaranja ljudskog života se odvaja od uživanja u seksualnosti. On joj govori da više ne bi mogao da uživa u seksu sa njom ukoliko ona rodi, pa čak i njegovo, dijete! I ne samo to… uloga majke i/ili supruge se potpuno odvaja od seksa. A da ne govorimo o uživanju u istom. Ne daj Bože eksperimentisanja. Naročito ako ta ima, a može da ima, primjese onog što se zove devijantim ili prosto slobodnim seksualnim ponašanjem. Više partnera, BDSM ili raznorazno izigravanje seksualnih igrica, ispunjavanja fantazija.

Znači, ili si svetica ili si kurva? Takozvani Madona kompleks. Samo to nam je dozvoljeno i seksualnost žene mora da bude odvojena od njenog majčinstva ili bračne uloge. Neka prinudna vrsta čistoće. Krivim biblijska predanja u hrišćanskom svijetu, a ni druge religije nisu boza… ala ste ga brate zakomplikovali. Jeste, djeva Marija, rodila je Božjeg sina ali ček malo nije li ona imala još djece? Kako su se ona zadesila tu? I šta, jel Josip bio papučar pa prihvatio tuđe dijete pa makar ono bilo Božje? Ne hulim, zaista… samo se intelektualno igram sa dogmom. Što mu opet dođe ironično i nespojivo. Religija se bazira na slijepom vjerovanju a ne propitivanju. Razumijem, i poštujem. Ali taj koncept unosi toliko pometnje u glave muškaraca i žena da ne mogu a da ne razmišljam čija su to zapravo pravila koja mora da su nastala iz nekog straha. Jer svaki put kad želimo nekog ili nešto da podredimo sebi to mu dođe samo iz želje da se kontroliše ishod. I onda se desi to odvajanje uloga i stavljanje u ko zna kakve kockice da bi se sebi nešto moglo objasniti ili to držati pod kontrolom.

Nije to nikad ograničeno samo na seks. Pravila ponašanja jedne supruge/majke su isto tako definisana…

“Znaš ja tebi ništa ne bi branio! Kad bi bila moja, sve bi ti dozvolio.”, govori mi.

U životu sam rijetko kad tražila dozvolu kad sam konačno prevazišla nametnuto mi. On meni pristupa iz njemu jedinog poznatog ugla. “Žena da sluša svoga muža.” .

Sjetim se propalog braka moje sestre i kada sam stajala u crkvi i pop izgovara te riječi, a njen -u procesu da postane- muž se okreće prema njoj i govori: “Jesi čula?”. I svi se nešto smiju, kao to je simpatično. Zacrvenila sam se, kiptala sam od bijesa i samo činjenica da me prijateljica u tom momentu osjetila u uhvatila za ruku me spriječila da skočim i da kažem: “E nećeš se vala za ovu budalu udati! Nećeš, evo pred Bogom pa nek mi sude sve sile ovog i onog svijeta!”. Duša mi je zapomagala. Nisam… ali život to uvijek poravna pa se ispostavilo da moja voljena sestrica i nije od tih da može da bude -žena koja sluša svog muža-. 

“A šta bi to ti meni dozvolio?”, zabavlja me ovo stanje stvari. 

“Da se oblačiš kako hoćeš, da se viđaš sa kim hoćeš, ama baš sve da radiš baš onako kako ti želiš. Ali ne zato što sam ja neki papučar, vjeruj mi. Umijem ja da budem itekako mangup.”, i eto vidiš… samim tim se i muški svijet dijeli na papučare i na mangupe.

Kao da se tom nekom podijelom stavio pritisak samo na žene, jok… i muškarci su isto tako uslovljeni da se uklapaju u tuđe okvire, samo se čini da je to njihovo bahato jer nisu -podređeni- odnosno ne moraju da budu poslušni, mada je i to samo iluzija. Oni su podređeni tome šta je slika -pravog muškarca-, vođe plemena, gospodara zajednice. Uslovljava ih društvo i tradicija, samo na potpuno drugačiji način. Većina se nikad ne zapita šta to sve mogu mimo određenih im uloga, šta je ono što je autentično njihovo. A i imaju taj luksuz da budu lijeni pa ne moraju mnogo da se bave sobom jer su u očima plemena ostvarili svoju ulogu. 

I onda sve te -poslušne- žene ostaju iznenađene kad su one uradile sve -kako treba- i opet bivaju zanemarene ili -nedostane- za sreću. Pa u tome i jeste fora zar ne? Čiju sreću ispunjavamo? Ne osuđujem, ne kritikujem… razumijem. Čak ni ne sažaljevam. Nismo naučeni drugačije, a i nerijetko sebi ne dozvoljavamo.

“Nego zašto bi ti to meni sve dozvolio?”, baš me zanima šta je to što on misli da je razlog što ja mogu -mimo pravila-.

“Zato što si to zaslužila svojim ponašanjem, svim što si za mene učinila, to kakva si iskrena i što ne lažeš i ne foliraš. Ne pretvaraš se da si nešto što nisi. I sve mi kažeš kako jeste, a ne svađaš se i ne dramiš. I što me prihvataš baš takvim kakav jesam. Ti si jedina koja ne želi da me mijenja.”, daje mi svoj spisak.

A ja nemam srca da mu kažem da meni njegovo odobrenje ne treba. I da nemam potrebe da ga mijenjam jer ne bi ni ja htjela da mene neko mijenja. Prihvatanje je uprkos onome što nas uče zapravo najveći izraz ljubavi. Ne možemo i ne trebamo da mijenjamo druge. Možemo da im pomognemo, ali tako što ćemo da ih volimo i da vjerujemo da mogu bolje za sebe. Sve ostalo… nije moja odgovornost. Niti sam ja ičija.

On to vidi i instinktivno osjeća… a sad da li on meni daje -dozvolu- ili sebe opravdava? Traži razloge zašto bi ja mogla da postojim u njegovom univerzumu baš takva, a onda je to njegov autoritet koji u kafani među mužjacima kaže da on je taj koji meni dozvoljava da budem baš to što jesam jer sam to -zaslužila-. Slatko na neki potpuno uvrnut način. I mogla bi ja u tom momentu da budem prkosna i da mu kažem da meni niko nikad ništa ne bi mogao zabraniti ali mi je jasno da je u tom njegovom mentalnom sklopu to za njega megalomanski korak istupanja iz svojih okvira pa ga stoga samo čvrsto zagrlim i poljubim jer on pojma nema šta je za sebe u tom momentu učinio. Ne za mene. Ja sam to što jesam i teško da ću ikad da se prilagodim. Ali tad, u tom trenutku on sebi daje dozvolu prividno je dajući meni da me voli baš takvu i da ne želi da me mijenja i uklapa u njemu jedino poznate okvire.

On je oličenje onog zastarjelog, patrijarhalnog ograničenja i tradicije koju ja cijeli život pokušavam da nadvladam. Ali ne agresivno, suprotstavljajući se tome… boreći se protiv, nego upravo živeći život po svojim pravilima, plaćati određen ceh društvu od kojeg sam drugačija. Pa ko voli, nek izvoli…

Često se smijem sama sebi kako privučemo baš ono što pokušavamo da prevaziđemo. Pa sve to doživljavam kao vježbicu. Mogu li ja stvarno da budem to što jesam i da pustim druge da budu to što jesu bez želje da razbijam njihove programe? Ma iz kojih razloga, pa makar to bila i ljubav. I da li sam ja stvarno toliko spoznala sebe i komotna sa tim što jesam da ne želim da mu se prilagodim samo da ga zadržim u svom univerzumu? Cijena slobode je nekad da moraš da otpustiš sve ono što te ograničava i sprečava tvoj rast i razvoj. A to nekad umije da zahtjeva samoću i izopštenje iz sistema.

Padne mi na pamet i to gdje bi i ja bila kao žena u ovom svijetu da nisam bila -tatin sin-. Ironično da mi je jedan muškarac, zapravo otac bio taj koji je na neki način -dozvolio- da budem baš to što jesam od samog starta. I pitam se da to nije bilo tako da li bi i ja bila programirana da tražim od nekog drugog muškog bića potvrdu i dozvolu svog ponašanja i postojanja.

“Nikad nemoj da dozvoliš da ti neko kaže da ti ne možeš na ulicu bez njega, da tebi neko kaže da te nečemu naučio, da te “stvorio”!”, rekao mi je jedan dan niotkud za stolom kad smo ručali. 

Gledala sam ga u čudu jer do tog momenta nikad nisam imala osjećaj da bi to meni moglo da se dogodi, jer zar nije sasvim prirodno da svako od nas ima svoju slobodnu volju i da istu živi u onim okvirima u kojima mu je ugodno? Mene su učili da mogu štagod hoću, i uživali u mojim buntovima, naročito ako nisu bili usmjereni protiv roditeljskog autoriteta. Ali i sa tim su uspješno izazili na kraj, jer su mi uvijek ostavljali mogućnost izbora. Nije mi se uvijek taj izbor sviđao, ali je na meni bilo da odlučim.

Uzeo je viljušku i nož i rekao da mi ilustruje poentu valjda: “Vidiš nikad da ti neko kaže da ti ne bi ni pribor umijela da koristiš bez njega!”. 

Moj otac je ojačavao moju individualnost i želio je da njegova djevojčica nikada ne bude uslovljena. Moja svijest o tome kako svijet funkcioniše nije bila u tom momentu niti blizu razvijena, ali eto da mi neko da potvrdu o tome. Moj otac je bio taj koji je znao kako. Volim da vjerujem da to nije bila dozvola zato što je smatrao da bi to moje istinsko biće trebalo, nego zato što je poznavao svijet pa eto da mi se nađe ako ikad posumnjam u sebe.

“Kako se nikad nisi udala?”, govori mi u jednom momentu. 

“Pa neće me niko! Ja sam ti prilično nemoguća. Uvijek bila!”, govorim mu i smijem se. A i neće me niko, barem ne iz plemenske zajednice. Cijena te slobodne volje je nekada samoća. Ali pazite, samoća ali ne i usamljenost. Drugačije je. I to je oduvijek u mom životu bilo tako, još u mojim ranim dvadestim sjetim se…

“Nikad se ti nećeš udati!”, govori mi prijatelj nakon što su došli u moj novo-iznajmljeni stančić. 

“Zašto?”, pitam pomalo zbunjeno, jer mi nije jasno kako moja srećna situacija sada uslovljava moju poželjnost za brak koji sam tada naivno izjednačavala sa ljubavlju.

“Pa pazi koliko ti muškaraca znaš da su i stariji od tebe pa i dalje žive sa roditeljima i sad ti tu sama živiš i sebe izdržavaš? Ma nema šanse. Niko ti u kraj ne može ući.”, govori mi i sve maše rukama.

Moja samostalnost i samodostatnost je zapravo prepreka ka sreći. Mislim, sreći braka i porodičnog života. Pomislila sam tada koliko je to sve poremećeno. Šta ti je ego! Pfff šta su programi i predrasude. Zar nije logičnije da sam tu baš takva i nije li prednost da imaš nekoga ko je sam svoja ličnost i nema potrebu da ti se kači non-stop? Ali ne, onda taj krhki muški ego ne vidi svoju svrhu. Šta će mi onda muško? Gdje sad ja, žena, da ima više i da sam svoja na svom kad toliko muškaraca, vođa plemena još kaska?

I bila sam u jednom momentu svog života u teroru od toga da ću da ostanem neudata, da neću izroditi djecu pa sam ostala par godina u toksičnoj, a tek seksualno nezadovoljavajućoj vezi jer kako to obično biva navukla sam na sebe sve ono čega sam se bojala, pa je bio parazitno predatorski tip koji je igrao na sve moje teror momente. Na sve bi pristala samo da ispunim ulogu koja mi je nametnuta… A pošto sam ostala bez oca u ovom svijetu poklekla sam pod pritiskom tradicije. Srećom, sjetila sam se svega što me učio i to me na neki način spasilo. Na kraju krajeva lijepo je baba rekla: “Višak slobodne volje imaš dijete!”. I kad je jednom prekipilo pa mi je pokazao da ja zapravo uživam u njegovom odsustvu počela moja avantura građenja sebe, po svojim pravilima. I onda mi je tek postalo jasno kad sam sa prababom -zarakijala- jednom pa joj je na šok moje majke izletilo: “Ti si, sine, da budeš ljubavnica. Nikako žena. Nema tu za tebe sreće!”.

Ima u tome nešto, da se razumijemo. Po pravilima svetica ili kurva, dabome da je tako… 

A sa mamom sam toliko puta vodila taj razgovor. Znači godinama, pa kuknjava za unučetom, pa kako ti sve sama, pa jesi tvrdoglava, malo se prilagodiš, što sve mora po tvom, pa ostaćeš sama…

“Najlakše se udati. Evo sutra ću, povinujem se tuđoj volji i radim sve po pravilima koja su mi nametnuta i Bog da te veseli.”, rekla sam joj jednom. Ali to za mene nije sreća. Niti je to moja životna svrha. Nisam to dodala, ali zna i ona svoje dijete pa nastavlja…

“Pa dobro, barem dijete da rodiš!”, govori mi.

“A gledaj, zar ne bi bilo lijepo da imam nekog da sa mnom odgaja to dijete, da ne moram sama? Mislim ne mora, ali bilo bi mi lakše, zar ne misliš?”, igram na ono što je u programu brak-djeca.

“Pa ne bi bila sama.”, gleda me kao da je tu nešto što ja suštinski ne razumijem.

“Kako misliš ne bi bila sama?”, i nije mi baš najjasnije. 

“Pa imala bi dijete! Ne bi više nikad bila sama.”, mrtva ozbiljna mi govori.

I tu sam odustala. Ne može. U njenoj glavi je obrnula puni krug i ne može da izađe iz svog programiranog loop-a. Tako mu to dođe! A na momente sam se sjajno i sa tim zabavljala…

“Pa kao da je to teško, odem negdje na odmor prevarim nekog da mi napravi dijete i eto ti ga. Kao da je to problem?”, govorim joj, opcije uvijek postoje ako je to zaista cilj.

Ćuti i gleda me sumnjičavo. “A gdje si ti ono sad bila na odmoru?”, pita pomalo bojažljivo. 

“Djerba, Tunis, Afrika.”, govorim sa smješkom.

“Juuu, pa da imamo crno dijete?”, izleti joj. 

“Pa majko nije auto da možeš da biraš boju. Ako je bitno da imam dijete, eto dijete pa sad koje je nijanse zar je bitno?”, umirem od smijeha.

“Jooooj, pa što moramo uvijek mi da budemo -prvi u selu-?”, maše glavom i počinje da se smije jer i sama sluti apsurdnost ovog razgovara.

Kroz tradiciju vidimo naš nastavak u kreiranju novog ljudskog bića i to je zaista predivno i jeste nastavak vrste ali nije evolucija. Po meni. A ja nisam niko da bi tome sudila. Svijet ide svojim putem ali koliko pokušaja će biti dok se ne osvijestimo i ne shvatimo da ima u nama toliko toga što je u potencijalu i da je to ono što treba da istražimo prije nego što odlučimo da se posvetimo drugom. Naročito jednom malom biću koje ćemo morati štititi i opremiti za život u ovom svijetu koji će uporno pokušavati da ga smjesti u samo one njemu poznate okvire. A tek ovaj moj muževni primjerak što voli da me podsjeća…

“Ti bi bila predivna majka. Ne mogu to da pustim. Ne mogu i gotovo. Ne moraš sa mnom da imaš dijete (lažljivac, slobodni komentar autora), ali da nešto ostaviš iza sebe.”, govori mi po ko zna koji put. Uvijek mi potegne moj izbor da ne rađam djecu, da ostanem nemajka. U njegovom programu je to jedina svrha. A kvalitet života je sekundaran. I da se razumijemo u tom istom programu, to da bi ja bila majka me odmah može učiniti -sveticom-, jer ono što činim kad smo u intimnom činu je više -kurvanjski-.

Nemojte me pogrešno shvatiti, ja klince obožavam i prosto su mi genijalni jer je u njima ono što svijet još nije uspio da dotakne, oblikuje i stavi u kalup. Oni su savršeni samo zato što jesu. Mi, odrasli, smo ti koji ih učinimo nepodnošljivima.

Ali đavolu malo bilo pa se priča nastavlja: “Ja samo mušku djecu pravim!”, kaže mi sav ponosan. Ah da, idemo dalje u nastavak plemena, roda, časnog imena. Matero i maćeho.

“Onda tvoje sigurno neću roditi jer je tako jasno da ću ako ikad budem, rađati žensku djecu.”, smijem se.

Gleda me. “Dobro ali onda da bude baš takva kao ti.”, govori mi dok me ljubi.

“Uh, gdje će svijet sa još jednom ovakvom!”, govorim i smijem se. A sve ne smijem da mu kažem kako mi je u natalnoj karti jednom pisalo da ako rodim muško dijete će vjerovatno biti baletan, jer je to bio moj potencijal koji nisam ispunila na šta je moj gej best frend Oliver rekao: “I am so raising that kid with you!”.

Pa se mislim… Zamisli rodim to muško dijete, i sa ovakvom majkom koja ne mari za svijet, pa još bude baletan i odgaja ga sa mnom gej lik. I tetke poput Vivi i Lile koje su sve samo ne prilagođene. I onda to postavim naspram -oca djeteta-. Ili bi svisnuo ili doživio konačno prosvjetljenje.

Dijelim ove smjehotresne tradicionalno nabijene momente sa Vivi jer ona to itekako razumije zbog svog porijekla iz sličnog ako ne i -goreg- društva . Ona je još u deprogramiranju teškom, ali svjesno ide kroz svoje traume i traži svoj put, pa mi kaže: “Vidiš li ti koliko smo mi zapravo srećne što smo prevazišle ili što se borimo protiv toga što nam je nametnuto? Razvod poslije 10 godina braka kad sam konačno odbila da pokušavam da budem srećna sa nekim i da pokušam da bude srećna sa sobom prvo. I koliko smo srećne da smo našle jedna drugu da se usudimo da to pokušamo. Ti da mi nisi kroz sve to bila podrška ja bi danas bila udana, živjela ko zna gdje, zavisila od njega i izbacivala po dijete ne svakih par godina dok njemu ne bi dosadilo. A onda bi našao ljubavnicu. A najveća šteta bi bila da ovu fenomenalnu seksualnost i senzualnost koju posjedujem nikad ne bi otkrila! Phhhuuu… sreća i Bog!”

I u tome je suština. Ako se samo malčice maknemo iz okvira ili dozvolimo sebi, ili ohrabrimo nekog drugog, da se zapitamo da li je to sve stvarno baš tako, na kraju krajeva ima li logike ako ste mentalno orijentisani. Ili ako duša onako tiho doziva, ono kad znaš da iako možda sve je u redu po principima -stvarnog- svijeta ono nešto ti nedostaje. Najčešće se javi kao praznina. Eh, ta praznina je ona koja čeka da se ispuni ljubavlju, ako ste više emotivno vođeni. 


Kako god da okreneš… Ljubav prema sebi, prema drugima, prema spoznaji svog istinskog bića, a pravila, kockice za uklapanje i kompleksi kao dio izumirujućeg pokušaja da se drugi kontrolišu kao izvor sopstvene sigurnosti. Ma ajte molim vas… Svetica I Kurva! Sreća I Bog!