De-armouring

“Ne mogu da vjerujem da bi ti išla na tako nešto, čuj de-armouring, pa ti se ježiš na jogu?!”, govori mi moja Brančica dok sipkamo fenomenalni koktel imena koje ne mogu ni da izgovorim.

“Jeste i prevrćem očima na tantru, tao i sve tome pride!”, smijem se i potegnem dobar gutljaj.

 “Ali isto tako radim na sebi i jasno mi je šta se sve -zaglavi- u našim tijelima. Na kraju krajeva, radim zadnjih godina sa tjelesnim psihoterapeutom. Sve to ima svoje negdje. Da sam otišla na dearmouring onda kad sam ga otkrila, otišla bi iz radoznalosti i da napišem neku dobru analitičku priču o tome. Naravno sa fokusom na seks. Sada je stvar malo drugačija… Bavim se sobom i učim da volim sebe. Sve je to dio nekog procesa”, nastavim oprezno ali hrabro. 

Da se razumijemo ne, i nipošto, ne promovišem -voljeti sebe- na instagramsko influensersko samopomoć način koji je cijeli koncept pretvorio u jedan veliki kliše i promociju nekog tamo spa tretmana. Nisam vam ja od tih, a nisam niti za ovih eteričnih.

Čula sam za de-armouring još prije sto godina i bila sam znatiželjna. Negdje mi je bio tu na radaru stalno. Bilo je i to dio mog istraživanja seksualnosti. A nisam pojma imala da ponajmanje veze sa seksualnošću sve to ima… Barem ne u tom smislu u kojem sam ja mislila. Nabasala sam na temu i prije par godina pa išla na neku online vođenu masažu yonija, no instuktorka je bila malo previše vilinski orijentisana za moj ukus i sve mi je bilo bezveze. Totalni -sargazm- (čitaj: pretjerana potreba da se nešto sarkastično prokomentariše, tolika da možeš samo da prevrćeš očima i da grokćeš onako ispod daha) prije nego alat za dostizanje orgazma.

Ispostaviće se da sam (pored te moje ironično sarkastične urođenosti) bila u pravu. Jer poenta de-aromouringa i ovakve vrste masaže nije orgazam. On kao takav može da bude prijatna “nuspojava” u procesu. I odjednom ono što sam vidjela kao -alatku- da se približim ženskom zadovoljstvu u vidu vrhunca je dobilo potpuno novu dimenziju.

De-armourning (bukvalni prevod – skidanje oklopa) je termin koji potiče od tjelesnog psihoterapeuta Wilhelma Reicha iz 30-tih godina prošlog vijeka. No ova praksa se može naći i u šamanskim i iscjeliteljskim praksama mnogih naroda.

Reich opisuje oklop kao način na koji tijelo zadržava bol i tenzije, kada je nešto što smo iskusili aktiviralo nervni sistem ali nije bilo (pravilno) procesuirano. U novijoj psihoterapiji/psihologiji, veoma popularan je Gabor Mate, koji takođe vjeruje da se sve u tijelu zadržava, na potpuno podsvjesnom nivou. Nosimo sva svoja iskustva znali mi to, htjeli mi to ili ne. Tjelesni iliti Yoni de-armourning je praksa kojom se masažom i drugim integrisanim praksama može osloboditi zarobljena trauma, te sa njom energija i samim tim procesuirati to što nismo mogli u momentu kad nam se dešavalo. A nekad, zavisi od toga u šta vjerujete, mogu da se oslobode i generacijske traume koje nosimo sa sobom i koje su vjekovno nasljeđe naših predaka.

Ništa čudno i ne previše mistično ako uzmemo u obzir da je Reich tvrdio da je – Cijeli svijet prošlih iskustava utjelotvoljeno u sadašnjosti u formi karakternih osobina i ponašanja.- I nije tako teško povjerovati da se trauma prenosi kroz naš DNK, jer na kraju krajeva i mi kao i naši preci smo posljedica svih naših misli, ponašanja, odluka i života. I ima smisla (čak i meni ciniku) da je to nešto upisano i u ono što nasljeđujemo tjelesno.

Najčešće se najdublje traume, sramota, krivica i strah uskladište, takoreći, u korijen našeg tijela – u području naših genitalija, pelvisa, bokova, zadnjice, a posebno kod žena. De-armouring je samo praksa kojom se otpuštaju blokade, zaglavljena energija, nesvarene emocije i tenzije iz tijela. Dio oklopa koji nas isto tako spriječava da budemo samo ono što jesmo i da -oživimo-, da sebi priuštimo dublje zadovoljstvo I onaj osjećaj da smo potpuno živi sada i ovdje. Radi se interno i eksterno, na i u tijelu, tamo gdje su -ulazi- u naše tijelo, grlo, vagina, anus.

Yoni je riječ na sanskritu koja se bukvalno prevodi kao materica, odnosno izbor i zbirna je riječ za ženske reproduktivne organe potput vagine, vulve, materice i cerviksa. I tako sam, sada dobro informisana, odlučila da odem na Yoni De-armouring…

Našla sam jednu -nježnu šamanku- kako sam je sebi nazvala. Njegujuća, nježna, ali bez one egzaltirane eteričnosti koja najčešće prate osobe koje se bave ovakvim praksama, barem one koje se reklamiraju na instagramu. Bilo je jasno iz našeg prvog razgovora da poznaje i da praktikuje tjelesenu psihoterapiju, rad sa unutrašnjim djetetom, somatika, disanje… sve u jednom predivnom paketiću.

U tom prvom razgovoru prije samog susreta mi je objasnila kako izgleda -sešn- i šta mogu da očekujem da će se dešavati. Pitala me i koji je moj cilj i zašto želim ovo da radim i mogla sam sasvim iskreno da joj kažem da vjerujem da u meni postoji još nešto što treba da se -otpusti-. Mnogo sam toga zadržavala cijeli svoj život, i sve počelo da izlazi sa terapijom i tjelesnom psihoterapijom i mnogim drugim praksama koje sam sebi uvela.

Kad osoba počne da kopa po sebi, da razumije sebe i želi svjesno da unaprijedi svoj život uprkos svemu što mu se krije u podsvijesti onda uvijek traži načine da se kotariše tuđeg da bi došao do onog što je istinski njeno. I tako, bez velikih očekivanja, sam otišla da probam.
Na kraju krajeva, mislila sam si, biće to masaža i možda još materijala za priču, ako ništa drugo.

Upozorila me tada da tokom prakse mogu čuti njeno disanje koje će na momente zvučati kao jako podrigivanje, jer je to dio procesa oslobađanja energije. Bilo mi je čudno, ali sam prihvatila. I onda mi je objasnila da ćemo vidjeti dokle će nam tijelo dati da idemo i da ništa na šta nisam spremna se neće forsirati.

– Vidjećemo kako će tijelo odreagovati i nema ništa na silu.
– Spremna sam.

Sa svakim izdahom I stiskanjem određenih tačaka na mom tijelu, taj amplificirani izdah koji bi čula i koji se u jednom momentu se sinhronizovao sa mojim je bio nevjerovatan. Zvučalo je kao da neko -istjeruje đavole- iz mene. Ništa slična u životu nisam iskustveno čula. Imala sam osjećaj da me nešto napušta kroz te zvukove, kroz dah. Olakšanje poslije svake dodirne tačke, Instrukcija -diši u to mjesto, u tu tačku- je bila oslobađajuća. Neke stvari je teško opisati, ali kažu da su najbolja iskustva upravo ona koja ne možemo da pretvorimo u riječi. Možda je ovo i neka vrsta disklejmera ako vam sve što je uslijedilo ne budem mogla adekvatno da opišem.

Ono što sam zadnjih godina otkrila o sebi je da imam neviđen instinkt za preživljavanje i za samo-pomoć. Čak i kad nisam to znala da mi pomaže, ja sam vrištala. Vrištala sam na vozove u parku Tivoli kad sam živjela u Ljubljani jer sam bila očajnički usamljena. Vrištala sam u jastuke i tukla ih kad više nisam mogla da izdržim štagod da je to bilo. Ispostaviće se godinama kasnije da ništa bolje nisam mogla za sebe da uradim. Jer vrištanje je otpuštanje, to ne ostaje u meni. Ima izlaz. Tako daaaa, kad je počela sa -skidanjem oklopa- u grlu sve je nekako išlo. Da neko to sa strane posmatra izgledalo bi pomalo sablasno. Tu je neka žena koja mi gura prste u ustima do gušenja. Ali sve to ima svoju svrhu.

Mi, žene, najčešće smo najviše stegnute u vilici i u grlu. Od godina, decenija, pa i vijekova prećutnog programiranja koje nam je govorilo da treba da budemo -dobre-. Kao da je žrtvovanje medalja koju trebamo ponosno nositi i da su svi i sve važnije od nas samih. Znate vi vrlo dobro o čemu pričam, a ako sam vas žacnula onda odlično… poradite na tome!

Ne znam koliko puta mi je tako gurala prste u usta, masirala vilicu i sve to oko grla iznutra, ali sam u jednom momentu osjetila nešto, kao da ću da se ugušim iako sam znala da to nije to. Nešto, neka napetost. Imala sam osjećaj da me nešto napušta, međutim znala sam da to nije život. Nego nešto, tačno tamo na liniji. Kao da ću da umrem a znam sasvim sigurno da neću. Kao da sam otvorila neka vrata ali nisam još kroz njih zakoračila. Povukla je prste iz mojih usta i ostala sam tako da ležim zamišljena.

–Bože, koliko sam ja hrabra! Ja sam neviđeno hrabra! – mislim, ne izgovaram.

Znala sam instinktivno da je sad na pomolu nešto, nisam znala šta ali sam osjetila da sam igrala na toj nekoj granici, da se nešto otvorilo i da sada je samo na meni da kroz to i prođem. Nisam ništa očekivala, samo sam u mislima imala kako sam hrabra i da sam tu i da sad idemo dalje. Nema nazad, nema zatvaranja, nema straha. Umrijeti neću, a svi dokazi idu u prilog tome da ću da preživim ma šta da se desi sljedeće. Pomislila sam da je to savršena metafora. Ta neka vrata koja sam otvorila. Preživljavala sam itekako kroz svoje postojanje. Možda su se otvorila vrata kroz koja kad zakoračim će mi omogućiti da živim. Stvarno živim! Hrabro, samo hrabro!

“Sonja, jako si hrabra. Nevjerovatno si hrabra.”, na sopstveno iznenađenje čula sam od moje -nježne šamanke-. “Mnogo žena odustane ovdje ili im je potrebno mnogo više da dođu do ovog gdje si ti sada. Ti, vidim samo ideš naprijed. Jako si hrabra!”, nastavila je.

“Jesam, tu smo pa idemo dalje. Osjećam hrabrost. I osjećam odsustvo straha, ako to ima smisla.”, odgovorila sam joj iako je moja sarkastično cinična persona u glavi govorila -Ma ti si rijetka budala, neko ti gura prste u usta, a ti se tripaš da je to sad nešto i u fazonu tu smo pa nek smo i idemo da vidimo šta je ovo.- Ali taj dio mene je govorio sada tiše i samo sam mu se nasmijala i rekla u sebi – Idemo dalje, al hvala ti što misliš da mi treba zaštita. No ajd sad oladi, imam posla I sasvim sam OK-

Nastavila je.
Masirala i omekšavala.
I onda sam samo osjetila kako nadolazi, ne osjećaj gušenja, niti nagon za povraćanjem, ali je nešto krenulo. Pokuljalo je nešto iz mene… kao da je tim prstima koji su mi se našli u ustima i grlu povukla sa sobom nešto. Osjećala sam i kao da sam gledalla ono kao nekad davno kad su se kade u kupatilu morale začepiti onim plastičnim čepom najčešće sa lancem pa kad bi ga izvukli bi gledali kako voda otiče i pravi spirale. E tako, povukla je taj lanac i nešto je samo krenulo… spiralno. Počela sam da plačem, pa sam nastavila da jecam, pa da grcam. Bujica osjećanja je provalila iz mene. Mješavina tuge i očajanja, nekih prošlih boli, svega čemu nije bilo mjesto više u mom tijelu i u mom životu. Oči su mi bile zatvorene, držala sam se za glavu jednom rukom, onako preko čela.

– Vidiš li nešto? – pitala me.
– Mrak, sve je crno, samo mrak.
– Šta ti se javlja, slika, riječ, nešto, ima li mame ili tate…
– Sama, sama, sama… – ponavljala sam.
– Imaš li osjećaj koliko imaš godina…
– Sve godine. – čula sam sebe kako izgovaram.

Ta spoznaja, ta istina o meni koja je konačno izgovorena me je samo bacila u još veće suze. Ali ove sada nisu bile suze tuge, bola, očajanja… Ovo je bilo samo puštanje. Otpuštanje svega što nije moje, što mi ne pripada, teret kao da se skidao sa mene i osjećala sam ga da se guli, kao kad se luk guli u slojevima. Samo se otapalo sa svim tim suzama koje su kuljale nekontrolisano iz mene. I plakala sam i plakala dok se nisam samo nasmijala. Ne znam zašto sam se nasmijala, ne znam ni koja mi je misao bila u glavi, ali sam se nasmijala i nastavila da se smijem. Sad kad razmišljam o tome ta spoznaja da sam sama je odjednom bila lagodna. Ja sam sebi i majka i otac i pazi to odrasla sam dovoljno da mogu da se pobrinem za sebe, za to dijete unutrašnje koje je samo kroz sve godine. Nisam ja sama, ja imam sebe.

Plakala sam mnogo zadnjih par godina, pogotovo otkako sam krenula na terapiju te počela da raspakujem sebe i sve što me mučilo. I bilo je tu mnogo toga. Ja sebi nisam dozvoljavala da plačem, da budem slaba pa skoro cijeli odrasli život, pa vi sad vidite šta se tu sve moglo nabrati u par decenija. Ali ovo je bilo drugačije nekako, nije postojala nikakva mentalna barijera koja me je zaustavljala i blokirala. Bila sam tu, ležala na leđima, ogoljena, pokrivena samo tim laganim sarongom roze boje. Mekana, kao od pjene i suze su bile tako prirodne, tako dozvoljene, tako dobrodošle. Izvađena iz konteksta razgovora, odvojena od riječi koje su moje najmoćnije oružje, samo sam pustila. Nije bilo stajanja, nije bilo objašnjavanja, samo čista emocija i osjećanja odvojena od bilo kakvog logičkog objašnjenja.

Nastavile smo dok nisam došla do nagona za povraćanjem, mada koliko god čudno zvučalo to nije imalo nikakav negativan kontekst. I to je bio samo dio -pročišćavanja- odnosno po engleski -purge- (neke stvari prosto mnogo bolje zvuče na engleskom i to ti je tako). To je bio taj momenat kad je trebalo preći na -yoni- dearmouring i tu je bila jedna toalet pauza, da se mogu što više opustiti i ne razmišljati o fiziološkom kad smo već u ovom fizičko-spiritualnom.

Pogledala sam se u ogledalo u toaletu.
Lice mi je izgledalo drugačije, mlađe, sjajnije, opuštenije… zapravo nježnije.
Kao da je sjenka koja je na njemu sjedila oduvala negdje, spiralno otekla kroz slivnik sa svim što sam u sebi sadržavala. Pomislila sam da se ne zove džabe skidanje oklopa kad se prevede. Tačno to sivilo nekog srednjovjekovnog metalnog sklopa kao da je spalo sa mene. Sve te maske koje sam tako uspješno gradila i sve što mi je itekako služilo za preživljavanje kao da nije više davalo obrise mojoj pojavi.

Vratila sam se u studio I čula moju šamanku kako mi govori – Lice ti izgleda drugačije!– oduševljena. Nasmijala sam se i rekla joj da sam upravo to isto pomislila kad sam ugledala svoj odraz. Sviđalo mi se to što sam imala i instant fizičku potvrdu tog opuštajućeg stanja u kojem sam se nalazila.

Objasnila mi je kako će izgledati nastavak sešna.
Kako se masira i da je tijelo to koje diktira koliko -ulaza- dozvoljava.
I da je moje samo da se opustim i da dišem. Rukom je krenula da masira moju vulvu, vanjske zidove.
Istog momenta kad me dodirnula ostala sam u šoku…
Kako je moguće da sve osjećam?
Cijelo područje kao naelektrisano. Od dodira, i to žene u rukavicama…

– Šta je u tom ulju? – pitam je.
Smije se i kaže: Ništa … obično ulje za masažu.

To je ta ključna razlika izmeđju senzualnosti i seksualnosti. Štagod da je dešavalo u datom momentu je bilo sve samo nije bilo seksualno. Osjećala sam svaki nervni završetak i ostala potpuno šokirana koliko toga osjećam. Jer realno i kad se samozadovoljavam, jurnem na klitoris. Na pamet mi nije palo da cijelo to moje područje, ono sakralno ako ćemo pravo, može da bude tako senzitivno. Radovala sam se sama sebi i pomislila da pored silnog mog istraživanja, tu je još toliko toga za istraživanje. Još jedna vrata su mi se otvorila, a kroz ova sam zakoračila tako srećna. Sad kad razmišljam o tom trenutku, sjetim se citata tog istog oca de-armouringa, Reicha koji je rekao: “Ljubav, rad i znanje su izvorišta našeg života. Trebali bi biti i vladari istog.”

Prstima je polako krenula da -ulazi-.
Odjednom sam osjetila na tim ulaznim tačkama kao da nešto gori. To nije bio neugodan osjećaj, samo vrelina. Kao da me nešto prži, samo što nije boljelo, nego je vrelo. I onda je samo jednom osjećanje nadolazilo, kao od te vreline da se pokrenuo neki vulkan koji čeka da prokulja… Bijes! 

Osjetila sam bijes kakav ne pamtim da sam ikada u životu osjetila.
Huja, ljutnja, kiptanje… sve je to bilo u meni kao kovitlac svega. I samo sam izgovorila -rage- kad me upitala šta osjećam. I suze su mi krenule od te silne huje koja se uskovitlala u meni. Potvrdila mi je da osjeća tu vrelinu bez da sam joj išta rekla. Gori, plamti, nije neprijatan osjećaj ali samo ta vrelina koja je palila ulaz u moju ženskost. Čula sam negdje kao kroz maglu kako se pominju moji ženski preci… Moja šamanka je izgovarala nešto što mi je zvučalo kao molitva za sve žene koje su došle prije mene.

Taj bijes.
Ta huja… to su sve moje pretkinje koje nisu imale izbora, nisu ni znale da ga imaju. Suze su mi frcale od te ljutnje, tog iskonskog bijesa koji sasvim sigurno u sebi nosi svaka balkanska žena. I ne pričam vam ja ovdje o feminizmu, niti o ne znam ni ja kakvoj ravnopravnosti nego o vijekovima gdje nije bilo moguće birati išta za sebe. Gdje se trpilo, gdje se preživljavalo, gdje se nalazilo mnogo u malo. Nedeljama poslije sam plakala za mojim bakama, tetkama, za svim onim ženama koje nisu mogle da biraju za sebe ili ih je društvo kao takvo kažnjavalo za njihove izbore. Tu na mom ulazu se to uskladištilo, gorilo je. Nije boljelo. Gorjelo! Kao da me prži neka iskonska vatra kojoj nije svrha niti da grije, niti da osvijetli tamu nego samo da uništava. Bijes. Bijes nakupljen eonima se skladištio u mom tijelu, i to baš tu na “ulazu”. Čula sam je kako mi govori da dišem u to mjesto i da je vrijeme da otpustim.

“Svaki put kad nisi bila spremna, svaki put kad si osjećala da si nešto morala, da nije bilo izbora”, čula sam kako govori i tačno sam to i osjetila.

Kasnije kad sam pokušavala da integrišem taj osjećaj, da mu dam smisao, onako logički (jer ja drugačije ne umijem, meni sve mora da ima smisla) pomislila sam na sve žene koje su došle prije mene koje nisu bile spremne! Nisu znale šta ih čeka, možda je bila i obaveza. Pričaju o tome kako se nekad u nekim porodicama pojave ovakve crne ovce kao što sam ja. Oni koji neće i ne pristaju na tajne i na suzbijanje sebe. Ja sebe ne poznajem i istražujem konstantno. Ono što znam je da je svi imamo svoje rane i traume i da mnoge od njih (i naše i tuđe) ostavljaju svoj imprint u našim tijelima, bili ih mi svjesni ili ne.

Nastavila je sa de-armouringom i cijelo iskustvo, iako treba uzeti holistički je za mene imao ta dva -klimaks- momenta. Ironično kako su oba bila potpuno odvojena od mog početnog uvjerenja da bio ovo moglo da mi posluži kao seksi istraživanje. Sve ostalo je bilo sasvim ok, čak je komentariisala moja nježna šamanka da je materica sasvim omekšana i da se vidi da sam radila na sebi, to vrištanje, to plakanja sva otpuštanja koja moraju da se dese da bismo došli do svoje suštine.

Kad se sve završilo imala sam samo jednu neodumicu. Grleno vilično otpuštanje mi je bilo sasvim jasno. Ovu -goruću- tačku nisam baš najbolje razumijela pa sam pitala zašto baš tu i tako. Pa mi je rekla da treba vremena, za sve treba sebi dati vremena i dozvolu, da će ti tijelo uvijek dati signal kad je spremno. Da, super je kad se dohvatiš sa nekim, kad je strast tu, ali najčešće tijelo nije odmah tamo. Baš tamo.

“Daj sebi vremena”, bila je glavna poruka. Vrijeme, ne trka do orgazma. Nježnost a ne ono što nas tako često obuzme pa daj samo na brzinu. Naša intimna područja su prepuna nervnih završetaka, ali da bi bilo pravilno stimulisani traže pažnju i vrijeme. Potpunu posvećenost. 

I pomislila sam na tog nekog -njega- i na te neke susrete koje smo imali zadnjih puta kad smo se vidjeli. Bilo je drugačije, nježnije, sporije. Prvo bi se uvukli u krevet i maziili se i sve je Imalo neku svoju produženu intimnu uvertiru, pa je onda i sam čin bio mnogo senzualniji. Moram priznati i intimniji. Ono što sam godinama izbjegavala, pa tek nedavno se prepustila pa kud puklo da puklo.

Pa nije ni čudno da je moja najveća blokada bila baš tu, na -ulazu-.
Radim na tome. Nisam tamo. A ni -njega- nema u blizini. Ali više nisam ni u fazonu da bi se samo -dohvatila- sa nekim random Tinder tipom mada volim taj period svog života kad sam eksperimentisala sa svojom seksualnošću i granicama ego moći koje sam mogla kroz istu da posjedujem.

Zahvalila sam joj se 100 puta i izašla iz studija lagana. Imala sam osjećaj kao da sam hodala na oblačićima. Odvela sam sebe na večeru u omiljeni italijanski restoran, kupila obožavanu čokoladnu torticu. Vidim poruku od Vivi, pita me kako je bilo. Samo sam joj kriptično odgovorila: “Ti i ja smo tek počele naša istraživanja, toliko toga još imamo da naučimo. Oklop je spao, pa ćemo sad da plešemo”.

I zamišljajući kako je svaki dah i svaki dodir i svaka suza bio dio onog teškog metala koji sam sa sebe komad po komad skidala, otplesala sam do kuće.