Bilo mi je prvi put…

Sjećate li se vi kad ste doživjeli seksualno buđenje? Ne mislim na to kad ste se upoznali sa konceptom ili samim seksom, mehanikom, anatomijom i sve ostalo. Nego ono kad vam je tijelo nešto jako čudno poručivalo a vi niste imali pojma šta je to? Ne znam za vas, ali mene nisu učili suptilnostima senzualnosti ili seksualnosti, te manifestacije su mi ostale da sama skontam šta je u pitanju. Mislim da se moje vođeno obrazovanje završilo sa knjigom o pubertetu, o tome kako se tijelo mijenja i šta to znači, šta nam rade hormoni, nešto je tu ovlaš bilo objašnjeno i -kako se prave bebe- i mislim da je bila ilustrovana u fazonu knjiga Kreativnog Centra ali nigdje nije bilo objašnjeno kakav je to osjećaj, šta je to sve što naše divno tijelo može da iskusi i kako se do svih tih senzacija dolazi.

Sjećam se prvog puta kada sam (sasvim slučajno) doživjela orgazam. Nije mi se spavalo, vrtila sam po tv-u i naletila na -zabranjeni- kanal. Fascinirano sam posmatrala šta se dešava, srećom pa sam naletila na -soft porn- pa se nisam istraumatizovala s obzirom na šta se sve moglo naletiti. Skulpčana na kauču pod dekom osjetila sam kako mi se tijelom širi neka toplina, kao da mi trnci prolaze po koži svuda i ruka mi je instinktivno poletjela u međunožje. Polako sam rukom prešla I osjetila kao da je nabrekla, pulsira, polako sam spustila prst da razmaknem usmine I osjetila da sam mokra, vlažna, prsti su mi sami skliznuli i odjednom taknuli nešto što je izazvalo da uzdahnem, da se sva naelektrišem, da mi se koža naježi. Nije trebalo mnogo, bukvalno par sekundi, i taj osjećaj se pretvorio u neki čudan talas koji mi se proširio cijelim tijelom. Toplina, grč, ali neki neobičan dobar grč koji ne boli nego onako stišće, ali znaš da će otpustiti u sekundi i ajme… eksplozija čula, boja, osjećaja. Znam da sam zagrizla taj pokrivač da ne vrisnem od neke slatkoće koja me obuzela. I onda je prošlo, kao more koje je zapljusnulo obalu i povuklo se. Trebalo mi je neko vrijeme da uhvatim dah i da mi se otkucaji srca smire. Ostala sam u čudu, u potpunom neznanju o tome šta se to upravo desilo. Ništa mi nije bilo jasno i ništa nisam znala, osim jedne stvari. Htjela sam taj osjećaj opet. I opet. I opet. Ajme!

U danima koji su slijedili sam imala osjećaj da kao naučnik moram da objasnim svom mozgu šta je to što se desilo mom tijelu. Kao detektiv koji mora da riješi neku top-secret misteriju o kojoj nikom ne smije da priča. Šta je to bilo u meni već tada da sam osjećala da ovo nije nešto što mogu da podijelim sa roditeljima, drugaricama? Jesu li to bile okolnosti pod kojima se desilo? Zamisli da im moram reći da sam gledala -one- filmove I da je to dovelo do ovo mhmmm osjećaja. Pa na šta bi to ličilo? To je sramota, jer takav sadržaj se u zjbanciji uvijek zvao -švedski akcioni filim- i sve to je bilo predmet neke sprdnje, a u svakom slučaju nešto o čemu se ne razgovara pred djecom. Informacije, bila sam ih gladna. Nije ih bilo! Barem ne o ovom fenomenu koji sam iskusila. Sve je bilo objašnjeno anatomski, šta se dešava kad se prave bebe, seksualni čin objašnjen suhoparno, funkcionalno… to se nije uklapalo sa mojim iskustvom. Bila sam sama, bez namjere da pravim dijete, a sve na šta sam naletala je samo objašnjavalo čin kao takav. Nije bilo nikakvih opisa o osjećaju, senzacijama… svi kao da su pisali pod -moranje- a izostao je taj dio kakvo je fenomenalno zadovoljstvo. No to što nisam mogla sebi objasniti me nije spriječilo da pokušam ponovo i ponovo. Krajnje je riskantno u dnevnoj sobi da tražim kanale -tog- tipa noću, uff šta ako me uhvate. Nisam znala da li je to sve dobra ili loša stvar u tom trenutku, ali sam znala da hoću još. Naučila sam da maštam, da sama sebi kreiram fenomenalne scene niti nalik onima u -tim- filmovima. Moje su priče imale kontekst, zanimljive likove, uvijek neko lagano penjanje prema onom šta sam sada znala da može biti vrhunac.

Kome da kažem?

Moje seksualno buđenje je bilo obavijeno velom tajne, samo moje. Nisam znala šta mi se dešava, znala sam samo da mi se mnogo dopada i da mi je tu još mnogo toga skriveno. I sve što sam osjećala se nije poklapalo sa onim što su nas učili, odnosno nisu, nego samo implicirali. Uostalom sigurno se sjećate suludih objašnjenja koja se nude kada malo dijete pita odakle dolaze bebe. Ili ako ste sami roditelj, jeste li imali onoj momenat kad ne znate kako da to sad objasnite?

“Kad si ti imala seksualno buđenje? Mislim kad si -otkrila- orgazam? Jesi se ikad kao klinka samozadovoljavala?”, pitam Miju sa kojom sam odrasla, a evo uplovile u 40e. 

“Uhh vrlo rano, baš baš rano.”, odgovara i kapiram da je tu negdje oko mojih godina.

“ Pa jbt što nisi ništa rekla tada?”, gledam je u čudu i kontam pa imala bi sa kim da pričam o svemu ono što se i meni dešavalo. 

“Kome da kažem? Jesi luda?”, gleda me onako začuđeno. 

“Pa meni, barem smo mi mogle o svemu pričati… i meni se svašta po tom pitanju dešavalo a nisam imala sa kim da podijeilm.”, nešto me hvata tuga za tim djevojčicama koje smo bile.

“Pa što ti nisi ništa rekla? Znajući tebe garant si kopala po onim enciklopedijama i knjigama da skontaš o čemu se radi”, odgovara mi. Ona me baš dobro poznaje. 

“Pa valjda iz istih razloga kao ti!”, smijemo se. 

A nije smiješno kad malo bolje razmislim. Žalosno je, da smo toliko programirani i da je kulturološki tabu oko seksa tako duboko ukorijenjen da čak ni najbolje drugarice, djevojčice koje jedva čekaju da dijele svoje tajne se nisu usudile da se jedna drugoj povjere.

Srećom ona je svoju kćerku odgojila drugačije, i djevojčica je bila toliko slobodna da pita, i to pred svojom bakom, Mijinom mamom, kakav je to osjećaj, kako seks funkcioniše. Baka je iznenađujuće bila otvorena za razgovor. Miji je doduše bilo neugodno u toj situaciji, pred majkom, pa je uslijedio taj komentar kako ona sama nije imala te razgovore sa svojom majkom kad je odrastala. Naravno, njenoj kćerki nije bilo jasno kako to kad je njeno iskustvo potpuno drugačije. Ja svoju Miju razumijem. Znam kad sam napisala svoju knjigu pa sam i o seksu pisala, veoma otvoreno, najgore mi je bilo kako da to sa mamom -prežvaćem-. Kad sam joj rekla da je to jedna od tema njena prva reakcija je bila: “Pa dobro sine, ja vjerujem da nisu sva ta iskustva tvoja.”. Oh deda mraze… 

Međutim kad je knjigu pročitala i dala mi svoje mišljenje nisam izdržala da je ne pitam: 

“A šta ćemo sa seksom?”. 

“Šta šta ćemo? Pa i to je dio života!”, odgovorila je jednostavno. 

Dio života dapače, a ne misterija koja je obavijena ko zna kakvim velom tajni.

Vidim da se polako ali sigurno i ta fama razbija, pa da oni koji imaju djecu nalaze načine da sa svojom djecom otvorenije pričaju. Poznajem jedan divan par koji ima dvije kćerke tinejdžerke pa mi pričaju kako je jedna došla tati sa -kasni mi- izjavom. A on je lijepo poveo za ruku da odu da kupe test za trudnoću. I sjetim se da kad smo mi dolazile u -te- situacije smo pravile cijele akcije da dođemo do testa za trudnoću a da niko ne sazna. Ideš na neki drugi kraj grada, nipošto u apoteku u kraju, negdje gdje te ne znaju i nikako ne kupuje ta koja je u -problemu- nego neko drugi za svaki slučaj da zavaramo trag. Druga im je ostala zaglavnjena u blatu u nekoj šumi gdje se sa dečkom sakrila pa je nazvala mamu da dođe da im pomogne. Leti mi pred očima slika kako u štiklama i u blatu do koljena guram auto ne bi li se odglavili kad sam bila u istoj situaciji. Nisam znala da vozim pa sam bila ta koja je morala da gura. I cijelim putem do kuće smišljala kako da objasnim da sam sva prljava. Sve samo ne istina o tome gdje sam bila i šta sam radila. Ufff! Gledali smo kako da se iz takvih situacija izvučemo da roditelji nikad ne saznaju. I ti moji prijatelji koji su sami danas roditelji imaju slično iskustvo pa su odlučili da neće ponoviti iste greške. Drago mi je da vidim da razbijamo predrasude, da se ipak otvorenije priča o seksu i o svemu vezanom za isti. Kao da se sluti neka -normalizacija-.

O “tome” se ne priča…

Seks je, ipak i dalje, tabu tema. Nešto što je toliko prirodno i instinktivno uvijek iz nekog razloga u ljudima izaziva neprijatnost, pa počinju da se meškolje i vrdaju ako se nešto spomene. Iz nekog razloga —o tome se ne priča-. Seks je normalna, zdrava pojava a “kultura” je uzela jedan takav izraz ljudske autentičnosti i iskrivila je u nešto čega treba da se stidimo. Šta može da bude “normalnije” od ljubavi prema sopstvenom tijelu i tijelu nekog drugog? Kako su uspjeli da nas ubijede da je to nešto “loše”, da je nužno zlo za prokreaciju, da je nešto sramotno? I mi sami… stidimo se sebe!

A tek koliko nas je društvo i kultura sputala kad pričamo, odnosno ne pričamo o masturbaciji? Najintimniji čin dodirivanja sebe, istraživanja i milovanja svog tijela koje će da nas dovede do zadovoljstva… Zašto smo u poziciji da ne samo da se o tome ne priča, sve je obojeno stidom, sramom, to mu dođe nešto -prljavo-. Ne znam za vas, ali moje tinejdžerske godine su bile obojene čudnim stidom i sramom vezanim za seks. Nije se otvoreno pričalo o tome. Svi smo nekako grickali tu temu sa svih strana i bili prepušteni sebi. Kad sam prvi put otvoreno počela da pišem o tome i kad su se takve vrste priče našle u mojoj knjizi moja pratetka od 80+ godina mi je rekla da vi voljela da je moju knjigu pročitala kad je imala 20 godina, jer kako je rekla o tome se nije smjelo pričati, nismu imali koga da pitaju, bilo je uobičajeno da moraš da se udaš pa šta te zapadne.

Odakle dolazi taj stid, ta sramota, šta je to što je pretvorilo tu jednu sasvim prirodnu (da ne kažem normalnu) pojavu, bez koje mi, uzgred budi rečeno, ne bi ni postojali? Imam više teorija, ali nije bitno da ja sad to objašnjavam, to mora svako za sebe i u skladu sa svojim -vjerovanjima-. Moje je da samo postavim pitanje pa da vidimo šta će iz koga da izađe. Kada nešto dijelimo, onda se povezujemo, onda učimo jedni od drugih, ne lutamo sami tražeći odgovore. A I onda integrišemo to. Kad se o nečemu otvoreno priča, kad nas ima još koji imamo slična iskustva, kada nismo izloženi osudi, sramoćenju, kada “normalizujemo” nešto što je ionako instinktivno valjda nam se onda daje prilika da to osvijestimo i učinimo, i na intelektualnom nivou, onim što to već i jeste… sastavni dio nas kao ljudskih bića.

Uostalom zašto se -ta- radnja uvijek mora smještati u neki kontekst? Pa da li u to da se -čuvamo- po nekoj djevičanskoj tradiciji, da se veliča celibat, da se zastrašuje da je seks neka užasno -prljava- stvar osim ako ne služi svrsi rađanja djeteta, a i onda je nužno zlo ili ono što se u posljednje vrijeme plasira “sacred sex” samo i jedino ako ste istinski duhovno i/ili emotivno povezani sa nekim? I call bullshit! Kultura, religija pa čak i spiritualnost imaju represivan pogled kad je seks u pitanju. Da, da čak i spiritualnost… jer koliko ima takozvanih gurua ili duhovnih vođa koji promovišu abstinenciju, očuvanje seksualne energije da bismo doživjeli -enlightment-. Ma da ne bi! A tek religijske momente da ne otpakujem, poznato nam je koliko se seks ne spominje, a u isti mah promoviše kao -svetinja- ali samo pod određenim uslovima i u određene svrhe. Mimo toga… sram nas bilo!

Seks je nekad samo seks. Instinktivna akcija/reakcija, potreba, impuls… Jel moguće da postoje ljudi koji nikad nisu doživjeli onaj -ufff ima da te zaskočim sad i odmah- momenat? Ne kažem ja da treba na svaki nekontrolisani impuls da odreagujemo, daleko od toga. Ali vala ne treba ni da se toliko trudimo da ga sebi objasnimo, nekad je samo tu, postoji i to je sasvim OK. Tako to treba da bude. Ali ima i onih ljudi koji sebe ubiju u pojam ako to iskuse, jer zaboga u njihovim glavicama postoji već to neko uvriježeno vjerovanje o tome šta seks jeste ili nije, može ili ne može, smije ili ne smije biti.

A ustvari je vrlo jednostavno. Ljudi su seksualna bića. To im je dano i na kraju krajeva “očekuje” se od nas u smislu evolucije i nastavka vrste. Omiljena mi doktorka Shefali kaže: “Mi nismo potekli od životinja, mi jesmo životinje!”. I ta premisa je fenomenalna jer nam omogućava da se oslobodimo svega i prosto kažemo da poput životinja sve je to samo instinkt. Prirodan, animalni instinkt! I ne možeš ti tu ništa, to ti je dano, dio tvog bića. I to što imaš porive te ne čini inferiornim ili je razlog da smatraš da si -lošiji- i šta već hoće da nam nalijepe. Opušteno! Sasvim normalno ćemo razgovarati o tome, razmjenjivati iskustva, jer to mu dođe dio onoga što mi jesmo.

Sve gluposti počinju da se gube ako zaiste svedemo to na naš ljudsko-animalni instinkt, ne možemo mi protiv sebe.  Mi smo životinje u ljudskom obliku i samim tim seks stupa u našu svijest kao organska pojava i uklanja svu dogmu, predrasude, stid i sramotu. I počnemo da pristupamo seksu potpuno svjesno, budno i na kraju krajeva odgovorno prema sebi i drugima. I ovdje je ključna baš ta svjesnost o nama samima i kako pristupamo drugima (ovo naglašavam za sve one koji baš hoće pogrešno da protumače ili krajnje bukvalno šta znači biti ljudska-životinja). Ovo nije -carte blanche- da svakog zaskočite bez pristanka ili da vršite nasilje u ime svojih poriva. Ili da bukvalno shvatite da isto poput životinja dodate nasilnu akciju na vaš instinkt jer ste tako stvoreni. Svjesno pristupanje seksu i normalizacija te pojave nas oslobađa od represije, a seksualna represija je ta koja obično dovodi do nasilnih i perverznih ponašanja.

Samo jednom prva zora sviće…

Prošlo je mnogo vremena od tog prvog orgazma da sam ostvarila seksualni odnos sa muškarcem. Bila sam žestoko zatrovana svim premisama šta je ustvari seks i kako treba da izgleda prvi put. A i jer sam fizički rano dobila sve ženske atribute bila sam traumatizirana jer se o meni se svašta pričalo u maloj čaršiji u kojoj sam odrasla. Ali sam svoju slatku tajnu uvijek imala i redovno prakticirala. Prvo seksualno iskustvo sa nekim je bio kao anti-klimaks poslije samostalnih vrhunaca, a vjerovala sam da može samo da bude nadogradnja. Ono kao ne moram sama, a ovo će biti rezultat, može samo da bude još bolje… eh kako sam se prevarila.

Sve su to premise koje su nam nametnute. Naš doživljaj seksa je veoma ličan i duboko intiman, ali je potrebno jako puno truda da se deprogramiramo od svega što nam je tokom odrastanja uletalo u eter, a što nikakve veze nema sa našim istinskim bićem. Sve se to suptilno i manje suptilmno uvuklo u popularnu “kulturu”. Evo i sad mi svira mi u glavi ona pjesma Novih Fosila “Bilo mi je prvi put, samo jednom prva zora sviće, najljepše su čiste i nespretne ruke, prve suze vrijede, drugo su priće”… 

Ne znam, ali meni zora nije svanula sa partnerom ni prvi, a ni drugi, a bogami ni treći put! Čuj nespretne ruke, pa da se istraumiramo svi zajedno jer nagađamo šta uopšte mi to radimo. Čiste??!!! Znači sve mimo tog prvog puta mu dođe prljavo? Šta dovraga impliciraju? I samo prve -suze- vrijede? Ok ajd, barem priznaju da može da bude bolno. Barem nama ženama. Sve su to samo iliustruje koliko nam se toga servira i kako se od nas očekuje da formiramo stav prije nego što smo išta sami za sebe smislili, ispitali, probali i uglavnom ostanemo u čudu da to sve baš i nije tako kako smo mislili.

Dvosmislenost

Jedna od nuspojava u svom tom šutanju, razvili smo genijalnu dvosmislenost i igranje sa riječima se često urnebesnim efektom. Humor kao nešto iza čega možemo da se sakrijem, a da se ipak malo pokažemo. Nije slučajnost da se kaže -u šali je pola istine-. Nekad jeste, a nekad humor samo služi da lakše procesiramo ili plasiramo ono što nas muči, zbunjuje, ono o čemu bi da pričamo a bez da smo mi nužno ti koji će ozbiljno da načnu temu.

U mom ženskom društvu iz djetnistva se u takve konverzacije nevjerovatno i brzo -skrene-. Kao onomad kad smo post korona, a kad se još putovalo samo ako si vakcinisan, pričali o tome da me posjete u Vijenu u chat grupi:

Ja: 3x bockanje pa možete kod mene u Vijenu

Mija: Ajd sad da vas čujem! Ko je primio tri?

Već sam vidjela haos kako se razvija…

Žaklina: Ja nisam nijednu

Lili: Evo ja sad imam koronu, hoće li mi to uvažiti?

Aleksija: Ma imala sam je, a i sve sam žive vakcine primila

Ali uvijek možeš da računaš na Miju da poentira ono što je moj -prljavi- mozak već pročitao…

Mija: Kod od vas nije bar tri?

Ja: Preciziraj, zbunjuješ ljudstvo! 

Sad se niko neće izvući!

Tija: Ku#$a Nana k#$ca

Ja: Ah to, ma napravila sam spisak da mi nešto ne promakne

Aleksija: Pokrivena!

Ja: Sa tri ili ti I dalje o koroni pričaš?

Aleksija: Aj mrš

Lili: A Mija, evo ja se prijavljujem

Ja: Trocifreni broj je…

Lili: Lažeš brate?

Ja: Lažem brate!

Mija: Ali težiš?

Ja: Lagano… treba živjeti do 130e.

Lili: Pa ni Kaja nije imala toliko? (Ona jedna djevojka za koju se uvijek pričalo da je “laka”)

Ja: Ok, ali ja živim u multimilionskom gradu, a i često putujem. Više imam “prilika” hihihihihi

Hvatam sebe čim sam pritisnula send da se kao nešto pravdam! Da da, i dalje imam te momente!

Lili: Kakve to veze ima, po toj tvojoj logici ja sam trebala najmanje 20 da imam

Ja: Statistički da

Lili: Ja sam baš preskromna onda

Ja: Pa dobro, em duga duga veza, em brak, kad da stigneš

Lili: Idiote jedan hahahahaha

Mija: A čekaj, što Kaja? Mala je rado davala, a?

Lili: Voljela je!

Ja:I bivala voljena! 

Mija: Hahahahaha budalo jedna! A svašta se i o nama pričalo tu i tamo doduše!

Aleksija: Joooooj grozne ste!

Ja: Ej da mi Lili ne bi ostala u šoku… Fina sam ja. Brojčano, to jest!

Lili: Nisam te prepoznala tako finu, izvinjavam se

Ja: Dvocifreni broj je… hahahahahaha

Lili: Ma da, nije 100, al je 99

Ja: Ama rekoh li da sam fina?

Lili: A kako se -fina- definiše uopšte brojčano?

Žaklina: Ajte vas dvije na private. Ne mogu vas na ovu temu u mom trenutnom stanju! Muka mi je!

Aleksija: Ma neee! Što? Neka i mi čujemo

Mija: Tako je Žaki!! Ima nas pristojnih ovdje

Ja: Reče ona nakon što upotrijebi riječ k#$ac

Mija: Penis, pardon

Ja: Prihvataš se međ pristojne, a sad pošto sam Lili raspalila maštu ciframa odoh!

Žaklina: Zakuhaš pa odeš! Daj se j#b#!

Mija: Ja bi

Ja: Ja bi

Žaklina: Ja ne bi

Ja: Znamo

Mija: Trudnjačo jedna hahahaha

Aleksija: Ej ne serite vama kao bilo do toga kad ste bile trudne. Fuj!

Ja: E to fuj iskustvo kad je seks u pitanju uopšte nemam, isto kao ni djece!

Pa vi vidite kako razgovor lako može da skrene na seks i na suptilne ispovjesti, debatu i sve ostalo kad ste -sigurni-, što u sebe, što u one sa kojima razgovarate, a i uvijek možete da okrenete na zjbanciju ako naiđete na osude, predrasude i sve tome pride. Mi smo morale da naučimo kako da o “tome” pričamo bez pričanja prilično rano. Ili da barem uvedemo temu sa odstupnicom humora ako naletimo na one kojima to nije prihvatljivo. 

Ipak vidim da se svijet mijenja, polako ali sigurno. I seksualnost čini se lakše prihvatamo kao dio naše svjesti, dio nas, a ne nešto odvojeno od onog što jesmo. Postajemo, reklo bi se, hrabri da pustimo ono što je bilo zamotano u neki mrak da izađe na svjetlo dana da bi moglo da se -očisti- od svega onog čime su pokušali da ga kontaminiraju u tami. Boravak “tih” tema na -otvorenom- bitan je za kolektivno ozdravljenje, a svjetlost ipak najbolje sredstvo za dezinfekciju.