Odgovorno tvrdim da nema uživanja u seksu sve dok ne naučimo da volimo svoje tijelo. Dok ga se stidimo, sramimo nema od te ljubavi ništa. A dok to ne naučimo možemo itekako da osluškujemo feedback ako do čina dođe. Ne, ne, ne govorim vam ja sad da tu slušate svakog ali primjetite li ikad kako sa svim tim nesavršenostima sa kojima se u svojoj glavi borite i koje tako očajnički želite da -popravite- vašeg partnera zapravo uzbuđuju? Naravno, ne treba biti ovisan o tome i zavisiti isključivo od. Voljeti sebe i svoje tijelo je mnogo šira tema i mora često kod većine nas na -dubinsko čišćenje-, ali ako samo malo pogledate, istinsko uzbuđenje je teško sakriti.

Uživanje u seksu je prije svega uživanje u samom sebi. To je kad se pomiriš sa svojim tijelom i konačno prebaciš da nije neophodno savršeno tijelo za odličan seksualni odnos. Ili kad prebaciš da to što nosiš ispred sebe, u mom konkretno slučaju, nije teret nego možno oružje. Da da ja sam vodila iskonske bitke sa svojim grudima. Da se razumijemo… kad sam bila tek dijete a one odlučile da se pojave bila sam hiper-seksualizirana u društvu pa se pričalo da sam laka, da sam ovakva onakva, a ja duša draga nevina i istraumirana time šta će ljudi reći pa sam se savijala, grbila, krila… ništa nije pomagalo. Bile su tu, uvijek prisutne i vidljive. Džaba.

U genetskoj lutriji je odlučeno da ću da budem obdarena na tatine tetke, a kako je mama govorila cijelu trudnoću se samo nadala da neću biti na njih, malena, obla i sa pozamašnim oblinama. No ne lezi vraže, baš sam tu udarila na jackpot. Eh sad, blessing and a curse all wrapped in one, ako ćemo iskreno. 

‘Životinjo hormonska!’ dreknula sam na jednog dječaka koji mi se doduše sviđao kad je na bazenu pokušao da me opipava. Ali do tog momenta nisam ni primjećivala koliku pažnju moje izazivaju moje ‘grudi balkanske’. Tada sam prvi put pogledala oko sebe. Znači niko u oči da me pogleda. Nikad se nisam trudila da budem sexy ili zavodljiva, bila sam to po defaultu svim tim hormonski nabijenim dječacima od petnaest – šestnaest godina. Svašta, pa ne moram ni da se trudim. Samo se namjestim, malo nagnem, skupim ruke uz tijelo pa se kao slučajno stvori crta dekolte-a i voila. Kao hipnotisani. Nerd that I am, pokušala sam da raskrijem šta je to toliko fascinantno i ako već imaš nešto što se može upotrijebiti kao oružje valjda je red da naučiš sa tim da rukuješ. Otkrivala sam mnoge teorije – da su grudi sigurne i instinktivno podsjećaju na doba kad smo bili djeca i kad nas je mama štitila i dojila, hranila, da je to stvar prirodne selekcije po Darwin-u, da muški sisari biraju partnerke koje izgledaju zdravo i da su spremne za reprodukciju, more teorija nigdje konklusivnih zaključaka. Ah to hell with it… šta bilo da bilo. One su tu i meni su odjednom postale divne, pa ajde da to iskoristim. Nisam jednom koristila taktike zbunjivanja da dodjem do onog što bi htjela, samo ti mene primjeti, gledaj dole pa da vidimo hoće li pjesma da nastavi da svira kad me u oči pogledaš. 

Hvala tetkama na darovima, ali još više im hvala što me ova njihova ostavština brzo naučila da razlikujem one kojima je stvarno stalo do mene a kome je samo do ‘vatanja’. Bio je to jednostavan test – ili bulji u moje grudi bajne i ne sluša šta mu pričam ili me gleda u oči i upija svaku moju riječ. U tim godinama nema fake-anja. Instinkt i hemijska reakcija je očita.

Sjećam se prvog dječaka u kojeg sam se zaljubila. Bio je mnogo sladak dječak koji me gledao u oči, uvijek držao za ruku i recitovao mi stihove Balaševića na jednoj klupi u našem naselju. A onda su se odjednom, bez upozorenja, njegove ruke nisu našle na mojim grudima. Šokirano sam ga odgurnula i zblanuto pitala: ‘Šta ti bi?’. Vidjela sam da crveni iako je već bio sumrak. ‘Drugar mi je rekao da sam budala što te ne ‘vatam’!’ odgovorio je sa nekim stidom u glasu. ‘A ne misliš da si mogao da me pitaš jel’ meni ok?’ sad sam već bila bijesna. Uh ubiću onog ko mu je to rekao, mislila sam u sebi. Nije mi smetalo, ali nisam bila spremna na ovaj razvoj događaja i u meni se borilo nešto. Neka ljuta bitka koja nije mogla da pomiri hormonalnu prirodu i ono što sam smatrala zaljubljenošću. ‘Ma daj Sonja šta se ljutiš? Šta glumiš? Sve se daju i nikom to nije nenormlano, samo se ti sad tu bečiš!’ rekao je ljutito. ‘Pa nek ti onda drugar preporuči neku ‘normalnu’ pa se vataj u nedogled ako ti je do toga. Moje grudi, ima da me pitaš prije nego navališ. Srećno ti bilo.’ rekla sam ustajući, okrenula se na peti i odjurila kući. Moje tijelo, moja pravila! Ali kao što rekoh, implikacija je bila da čim moje tijelo buja, ja sam spremna za ko zna šta. Bili smo u raskoraku moje tijelo i poruke koje je impliciralo svojim razvojem i ja, ono što sam u duši tada bila, jedna nježna djevojčica. Bila sam spremna I da mu oprostim, jer sam negdje shvatila da je i on, ma kako sladak bio ipak -životinja hormonska-. Dopustila bi mu i da me dodirne, ali da me pita prvo, da to učini nježno i da definitvno nađe ljepšu riječ za to. ‘Vatanje’ je stvarno odvratan izraz za nešto što bi moglo da donese istraživačko zadovoljstvo. Dva dana poslije incidenta sam pronašla u poštanskom sandučiću kasetu (mlaše generacije da proguglaju). A strana: Posljednja igra leptira – Grudi Balkanske, i to on loop. Zadnja pjesma na A strani: opet Posljednja igra leptira – Dečko ajde oladi. Shvatam šalu, okrećem stranu kad ono i na B: Posljednja igra leptira – Grudi Balkanske, repeat and repeat i onda dolazi šlag na kraju: Balašević – Baby Blue i njegov glas: ‘Ok, za prvu pjesmu malo je obrnuta situacija, ali ipak moram da pitam vole li između svega ostalog divnog na tebi grudi balkanske ove moje smeđe oči? Ako me možda još malo vole, čekam te na klupi… Dečko će da oladi, jer ti si moje čudo!’. Oprošteno! I krenuli smo u dalje istraživanje.

Sa godinama sam postala teško izverzirana, toliko da je nekad pomalo neukusno:

– “Uf sad će svi da me gledaju.”, govori mi Lila dok navlači na sebe neko haljinče. 

– “Nope vjeruj mi da neće.”, odgovarama vrlo -matter of fact-. 

– “Kako to misliš?”, zbunjena je, jer sam obično veoma podržavajuća u njenim -svi me obožavaju- momentima. 

– “Pa slušaj, svaki put kad izvučem ovaj dekolte, niko neće gledati ni u šta drugo. Nisam uobražena, samo obdarena.”, odgovaram.Vidim ne vjeruje mi, nakon par sati u izlasku… 

– “Uh jbt, bila si u pravu!”, i umire od smijeha.

– “Zakopčaću se sutra, bez brige.”, svako treba da dobije svoju priliku da zasija.

Što bi rekao moj gej drugar Oliver: “Šta je to sa strejt muškarcima i grudima?”, odnosno kad sam se jednom raskukala da ni na šta ne ličim lijepo me zalijepio:

– “Hoćeš prestati, molim te? Nema teoretske šanse da te ijedan strejt muškarac vidi kao neprivlačnu!”

– “Kakva izjava srce!”

– “Honey, imaš grudi, I to kakve. Ogromne, tu su ti, u sred face, ne možeš da ih promašiš. I zamisli au naturel! Lično, kao gej muškarac, ne razumijem u čemu je štos, ali ti apsolutno garantujem da je to sasvim dovoljno da nadomjesti bilo šta drugo što si sebi umislila da ti fali. Preuzmu cijelu priču, tako da bejbi u samom startu imaš sa čim da -radiš-. Ne bi se uopšte brinuo da sam na tvom mjestu!”

Umiju I da zbune itekako. Sjećam se jednog dečka koji se toliko pogubio da je u jednom momentu, znate onaj fini build-up prije poljupca, samo stavio ruke na grudi mi i ništa. Freeze. Gledam mu u ruke, gledam u njega, čekam hoće li šta da se desi, nije mi se još ni približio da me poljubi nego eto kao magnet mu se ruke zaljepile za moje ljepojke. Oooook… Ali razumijem. Čudo je to prirode. 

Ali znala sam da, i da sama sebi se uopšte ne sviđam, imam mamac. Za početak, a onda ćemo da vidimo za sve ostalo. A u samom seksualnom činu su uvijek bile itekako korisne. A onda naletih na španca. Taj samo što u nesvijest nije pao kad sam povukla potez u svijetu poznat kao La Espanola. “Ovo mi se nikad nije desilo. Šta je ovo? Poludjeću. Prestani, ne mogu više.”, uzdisao je. Uživala sam u toj nevjerovatnoj moći koju sam u tom momentu imala nad njim, a to me samo još više uzbuđivalo. Samu sebe uzbudih. Eeeee…. O tome vam pričam. Kad znate šta imate i sa čime raspolažete pa onda možete to i da iskoristite, ne toliko za tuđe zadovoljstvo koliko za svoje.

La Espanola vam je onaj potez kada žena među svoje grudi smjesti taj njihov muški ponos i samo se ritmički igra gore dole. Ako ste kao ja pa još to malo začinite, da dodate jagodu na vrhu torte, pozdravite ga vrhom jezika kad izviri. Ajme. Meni ne bude dobro, a tek njima. 

Kaže španac da da cijeli svijet kaže Espanola, a oni kažu La Cubana. Jer kako reče kubanke su te koje su poznate po svojim zanosnim oblinama. “Jesi li ti ikad ovo doživio od španjolke ili kubanke?”, upitah. Kaže da nije. “Eh pa predlažem da to onda adekvatno preimenuješ u La Balkana! Red bi bio.”, odgovaram sa smiješkom. Složio se, mada u tom trenutku da sam mu bubreg tražila rado bi mi poklonio.

Još jedan mit rasturen i prilika napravljena da se stvori novi, jer nismo mi žene balkanske trenirane da uživamo u svom tijelu, da ga svjesno koristimo za sopstveno zadovoljstvo. A i generalno nas žene uče da nam uvijek nešto -fali-. A evo ja sam vam pričala samo o grudima mi balkanskim. Gdje je sve ostalo? Iiiiiii… Svaki dio našeg tijela je pun nervnih završetaka koji itekako mogu da posluže za sopstveno nam zadovoljstvo.

“Ma lako je tebi. Ti si prirodno obdarena.”, kuka mi Vivi koja je opet istraumirana jer joj je bivši nekoliko puta predlagao da ugradi silikone. Počinjem da se smijem i kažem joj da je to ipak stvar ukusa. A da su grudi za muškarce grudi, nezavisno od veličine, oblika i sve ostalo. Vratila sam joj se malo na Darwina i prirodne instinkte. Ili kako je to jedan moj drugar opisao kad je jedna prijateljica uporno svoje blago upoređivala sa mojim: “Ma njene su za seljačke ruke, a tvoje za gospodska usta!”. Toliko!

Čujem vas opet! Ali nikako, majku mu da budemo savršene. No polako, nadoćemo! Kako je u onoj čuvenoj sceni u Eat Pray Love kada joj se prijateljica snebiva da jede pizzu jer ima -stomačić-, Liz Gilbert objasnila: “Da li ti se ikad desilo da se skineš pred muškarcem, da te pogleda kad si gola, da se okrene i ode?”. Nije, i nikad neće! To što je u našim glavama je samo tu i nigdje drugo. Tako da opustite se drage moje i naučite da čujete i prihvatate tuđe divljenje, a onda izgradite i svoje sopstveno. Ko zna, možda i do ljubavi stignemo!